SLUGA BOŽJI FRANJO KUHARIĆ

Kardinal Franjo Kuharić rođen je 15. travnja 1919. godine u Gornjem Pribiću, kraj Jastrebarskog. Maturirao je 10. lipnja 1939. godine kao pitomac Nadbiskupskoga dječačkog sjemeništa na Šalati u Zagrebu u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Studij teologije upisao je na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao 1945. godine. Za svećenika ga je zaredio, 15. srpnja 1945. godine, nadbiskup Alojzije Stepinac.

 

Bio je župnik u Sv. Martinu pod Okićem, Rakovu Potoku i Samoboru. Za biskupa ga je posvetio u zagrebačkoj prvostolnici 3. svibnja 1964. nadbiskup Franjo Šeper, s pomoćnim zagrebačkim biskupom Josipom Lachom i porečko-pulskim biskupom Dragutinom Nežićem. Nakon odlaska kardinala Franje Šepera u Rim 20. kolovoza 1969. Franjo Kuharić bio je imenovan apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a bulom pape Pavla VI. od 16. lipnja 1970. imenovan je zagrebačkim nadbiskupom. Od jeseni iste godine izabran je za predsjednika Biskupske konferencije tadašnje Jugoslavije. Na konzistoriju 2. veljače 1983. papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom.

 

U više je navrata posjećivao hrvatske iseljenike na svim kontinentima. Bio je zaštitnik Crkve za komunističke vladavine, moralni autoritet u demokratskim promjenama i u doba stjecanja hrvatske neovisnosti. U Domovinskom ratu bio je nazočan među stradalnicima, izbjeglicama i prognanicima, zauzimao se za obranu Hrvatske pozivajući na pridržavanje moralnih načela.

 

„Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre“, poručio je Hrvatima kardinal Kuharić u propovijedi na blagdan sv. Lovre u Petrinji teške 1991. godine.

 

U svojemu četvrtstoljetnom nadbiskupovanju doživio je uspostavu neovisne i međunarodno priznate države Hrvatske, postao je prvi predsjednik prve Hrvatske biskupske konferencije i pripala mu je čast da kao prvi hrvatski crkveni dostojanstvenik ugosti jednoga rimskog prvosvećenika, papu Ivana Pavla II., prigodom prvoga Papina dolaska u Hrvatsku.

 

Glavna djela: „Hodajmo u istini“, „Korizmene poslanice i poruke“ i „Poruke sa Stepinčeva groba“. Godine 2012. pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju.

 

Preminuo je 11. ožujka 2002. godine. Pokopan je u kripti zagrebačke katedrale.

 

Literatura:
1. Franjo Kuharić, kardinal (1970.–1997.). Zagrebačka nadbiskupija. Pristupljeno 4. 5. 2020. <http://www.zg-nadbiskupija.hr/nadbiskupija/zagrebacki-nad-biskupi/franjo-kuharic-kardinal-1970-1997>.
2. ‘Kardinal ljubavi i dobrote’ – 16. obljetnica smrti kardinala Franje Kuharića. Laudato.hr. Pristupljeno 4. 5. 2020. <http://www.laudato.hr/Duhovnost/Zelite-li-znati-vise/Kardinal-Kuharic,-covjek-koji-je-sluzio-Crkvi.aspx>.
3. Kuharić, Franjo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 4. 5. 2020.
<http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=34448>.